Poštar nije kriv

Pojavi se, s vremena na vrijeme, u nekom danu, koji je nalik na svaki drugi običan i prosječan dan, neko lice koje sa sobom vodi neku drugu, prošlu, mene. Podsjetnik je, da postojim ja, van sad i van sebe. Jer mreža je ispletena. Pletu je: daleki rođaci koji su čuli za mene na nekoj od slava, ili svadbi, ili sahrana, na kojima se sretnu švajcarske, njemačke, austrijske škole, poslovi i plate sa bosanskim (eventualno hercegovačkim); slučajni prolaznik o kojeg sam se očešala, zatim pogledala i zajedno se strmoglavila u sekund živog susreta iz kojeg se, kroz osmijeh, možda, rodio neki kratak, romantičan san; neki poštar koji nije isporučio pozivnicu na pravu adresu, pa lutam i tražim se godinama... Poštar nije kriv. Ni pertla na poluizlizanim patikama, zbog koje sam se savila, zažmirila i zaustavila protok saobraćaja na uskom prolazu trotoara koji nije izbrazdan, nije kriva. Ni djedovog brata sin nije kriv. Krivica ne postoji. Ako postoji, zavezaću je u čvor. I tugu ću da zavežem. Začiniću ih uspomenama koje još uvijek nisam ostavila za sobom i koje se iznenada, niotkud, pojave, u nekom sasvim običnom i prosječnom danu, i ukradu ga, otmu, u nepovrat. Tako zapetljane i začinjene poslaću ih u zaborav. Ako postoji poštanski pretinac zaborava.



Comments