U slast

Noćni voz, koferanje do aerodoroma, kratko mirovanje u kretanju, sa neba pod zemlju i iz podzemlja na ulicu. Luvr. Po mjeri čovjeka. Po mjeri jednog prosječnog čovjeka, dugog koraka i kratkog pamćenja. Srećom, pogledi se urezuju u samo biće, koje je elastično, pokretno, koje pulsira i lupa u grudima, uvlači se u pluća, širi se i klizi od stopala do čela, pa se vraća nazad. Oživi od jednog jedinog pogleda u predvečerje tmurnog dana u januaru, koje nije nigdje upisano ni prozvano ni imenovano najboljim za susret. A bilo je najbolje. Tako misli svako, o svom susretu s Gradom.
Po oštro vučenim linijama na džepnoj mapi kreću se u stvarnom svijetu, van džepa, svi oni koje njegova svjetlost učini građanima. Vodi vas po plavim i žutim linijama nazvanim šesticama i devetkama, otkriva trgove i ulice, Zvijezde i Krvotok, od svjetla do svjetla, koje osvjetljava, ukrašava, stvara sjenke, pomijera zidove, širi i sužava trotoare i ulice, šalje signale i plete zvjezdanu mrežu, spušta svijetleće nebo tik iznad glave. 
Miriše na pecivo, ima boju čokolade, zvuk uličnih svirača i ukus jabukovog piva.
List po list udžbenika i enciklopedija okreće se korak za korakom, smjenjuju se epoha za epohom, pravac za pravcem, stil za stilom. Ornamenti i dekoracija preko proporcija i simetrije, lukovi kao na dlanu, svodovi kao nebo, tanke konstrukcije i staklene površine koje paraju misao o težini. Vidite po nekoliko puta sebe, u ogledalu i naopačke. Sretnete po nekoliko varijanti sebe, u prolazu, zaokupljenih tokom. Tokom misli, radnih sati, mjeseci i posvećenih jednom od ciljeva. Ili prepuštenih gradskim livadama koje su stvorene da bi se oko njih penjale i spuštale kamene staze, klupe i mostovi a sa kojih se može sagledati najmanje jedna od najviših tačaka grada. Iz  ove perspektive vidim samo jednu, ona je ujedno i najviša tačka i najsvjetlija tačka. Sunce. Grad se penje ka suncu, sunce se spušta u grad. Tu, na mjestu susreta, između Sunca i Grada, je čovjek. Uživa u odsjajima i refleksijama i pretapanju jednog u drugo. 
Popele smo se na nekoliko Gore, spustile smo se u nekoliko Dole. Od Gore se vidi dalje, više i gore si sam s tišinom. Dole vidiš samo dole, šine, mašine sa slatkišima, neispavane i pijane kadrove iz već gledanih filmova, u jednom od kojih si se iznenada našao, sa peruanskom muzikom u pratnji. Između njih, između života gore i života dole, je scenografija za život. Scenografija za dobar život, šaren i svijetao, uhvaćen na tren u odsjaju, na ćupu, iz nekog od davno prošlih vijekova, koji pokušavaju da vam prodaju uz priču. Priču progutate u slast, a ćup ostaje da bude svjedok još nekom vremenu, dok čeka novog vlasnika, novu ulogu u novom vijeku i milenijumu i novu maštovitu priču onoga kome više nije potreban. 
Iznutra, među zidovima, u stanovima, kafanama i galerijama je isto tako, samo manje. Isto čitav svijet, samo manji. I nečiji. Svijet polutamnih soba, poluotvorenih prozora i vrata, napuklih ili uglancanih pločica, stepenica i ograda koje se motaju i uvijaju, penju i silaze, od lica do lica, od fotografije do fotografije, od eksponata do eksponata. 
Unutra miriše na druženja, ima boju pogleda, zvuk razgovora i ukus istog jabukovog piva. 
Uskoro, i kod nas će moći da se kupi. I da se kupi i da se servira uz dozu sjećanja na trenutak, srećom, urezan u samo biće koje je elastično, pokretno, koje pulsira i lupa u grudima, uvlači se u pluća, širi se i klizi od stopala do čela, pa se vraća nazad, u samo jednom gutljaju. Srećom po čovjeka dugog koraka i kratkog pamćenja.


Comments

Post a Comment