Naš prostor, koji nije naš

Krivimo ga često. Nije nam dovoljan, tijesan je i skučen. Nije nam lijep, siv je i tmuran. Iako je On sam odavno prestao da snosi odgovornost za sebe, jer smo mi ti koji ga različitim aktivnostima oblikujemo. Teško ga je ispraviti, tako krivog, u njegovoj zapuštenosti, definisanog i određenog fizičkim strukturama i trajnošću materijala od kojih je stvoren. On ne može bez strategije i dugoročnog plana ni da se ukloni, ni da se promijeni. Ima svoj vijek trajanja i svoj život, koji je, kao i život čovjeka, uslovljen različitim okolnostima, vremenskim uslovima a najčešće je prepušten nama, koji ga koristimo, kako god da se kategorišemo - bilo po starosti, bilo po polu, bilo po mjestu rođenja ili prebivališta... Nama, jer svakodnevno kretanje nas, svjesne i nesvjesne, provlači po raznim kvartovima, ulicama, trgovima, dvorištima, ulazima, sobama, kafanama... I svi oni nam služe, mirno i bez pogovora, čak i ako nisu naši. A najčešće (skoro uvijek) pripadaju nekom drugom. U određenoj mjeri, ako pri tom mislimo na vlasništvo, to je tačno, a u još većoj mjeri, ako pri tom mislimo na pripadanje, to je netačno jer je između vlasništva i pripadanja razlika velika. Njegov vlasnik može da bude bilo ko, dok On pripada svima nama koji se u njemu ponašamo. Ponašanje je promjenjivo, naučeno, i trebalo bi biti fleksibilnije od krutih struktura (koje smo sami gradili). Prilagoditi se dimenzijama i obliku prostora, a zatim i ostalim korisnicima trebalo bi biti instinktivno i prirodno - bespogovorno. Trebalo bi da jeste. Ali nije. Svima njima (korisnicima) i jednom njemu (prostoru) pružamo otpor, nekad i samo zato što se nalaze tu gdje jesu, takvi kakvi jesu. U trenutku kad se sretnemo ili sudarimo On, obično ničiji (bio ulica, trotoar, kolovoz...), se svojata i prisvaja, postaje nečiji. Da je čovjek, na trenutak bi bio srećan, na trenutak bi pomislio da zna kome pripada. Da je čovjek, već sledećeg trenutka bi se i razočarao, jer nakon sudara, mimoilaženja i pokoje pogrde, ne preostaje mu ništa drugo nego da čeka. I On to radi, strpljivo. Čeka da od njega naučimo o sebi, koji smo ga oblikovali, i da mu (vječnom) posvetimo malo više od svog (konačnog) vremena.

Comments

Post a Comment