Razlika


Zamislimo dva čovjeka. Jednog, recimo, u Japanu a jednog, recimo, u Bosni. Oni (jedan je, recimo, iz Osake a jedan, recimo, iz Banjaluke) kreću, svako po svom vremenu, u isto sati, istog dana, jedan drugom u susret. Recimo i da njihov put traje jednako, 18 sati, sa prekidima i pauzama. Čovjek iz Osake kreće ujutro i prateći sunce, putujući s njim (ako je vedro zajedno sa planetom i svim njenim čudima), stići će na svoje odredište tog istog dana, uveče. Ako mu nije zagubljen prtljag i ako letovi nisu kasnili, ako su šalterski službenici, piloti i stjuarti nadoknadili vrijeme eventualnog čekanja nešto povećanom brzinom leta, i praćen istim onim dobrim, srećnim, vremenom, stići će, dakle, taj isti čovjek iz Osake to isto veče, otprilike u 8 sati, tamo gdje je naumio. Naš čovjek, čovjek iz Banjaluke (iako je u stvari krenuo iz Banjaluke cijelu jednu noć ranije da bi stigao do najbližeg ili najjeftinijeg aerodroma) krenuće, iako u isto sati, 8 sati kasnije, jer njemu polazak, kao i ponoć, kao i sunce, stižu kasnije. I njegov let je, recimo, jutarnji, i ako svi uslovi budu ispunjeni, stići će tamo gdje je naumio, sa ili bez osmjeha stjuarta, pilota i šalterskih radnika, koji mu se obraćaju na poznatim i nepoznatim jezicima, sa ukusnom hranom i internetom na svim aerodromima, trošeći sitniš raznih valuta, tek sledeći dan, stići će sutra. Iako je to u stvari onaj isti dan kad je i krenuo. Zvuči, i jeste, zbunjujuće. Ipak, iskustvo d(r)ugog puta mu dozvoljava da predvidi razliku koja ga čeka, da uživa u sitnim aerodromskim čarolijama, koje mirišu na zemlju u kojoj se, ma koliko kratko, ipak nalazi. Stiže da se divi klaviru koji sam svira, saputniku sa kojim se sporazumijeva bez riječi, uredno zapakovanom raznovrsnom ručku, ženama koje se šetaju u papučama i pidžamama; i atmosferi, planeti, mjesecu i zvijezdama koje vidi kroz prozor, koji ga je, srećom, zapao, pa stiže, bez misli, da luta prostranstvima stepa i pustinja, stiže da zamisli prijatelje, koji su iz kućica (možda baš one koju sad gleda!) poslaganih u njegovom letećem pogledu, nasumično i naizmjenično, ali uvijek polazili i  dolazili, na mjesto slučajnog susreta, u nepoznato. Tad shvata da razlika ne postoji. Može samo da bude tu, gdje jeste, sa onima sa kojima jeste, koji nasumično i naizmjenično, i najčešće neočekivano, ulaze u njegov život i njegove sate i dane, koji se ne broje na kalendarima, nego se broje ličnim, unutrašnjim satom, koji kuca, kuca, kuca...




Comments