O nevažnim stvarima

Način života u kojem preferiram neposjedovanje stvari nad zatrpavanjem prostora (čak i onih koje se smatraju neophodnim, kao npr. stolica), počinje da ostavlja trag na koljenima i kičmi. Odjednom vidim oko sebe čudno zakrivljena leđa i noge, uvrnuta stopala; salone za masažu istih sa uvjerljivim fotografijama deformacija, prikazom prije i poslije. Možda mi, na kraju, ne prija život na podu? 
živjeti na podu je kao živjeti na stolu jer je čistoća podova u Japanu otprilike podjednaka čistoći stolova ostatka svijeta (podjelom pri kojoj se svijet dijeli na Japan i ostatak svijeta). Posudice sa hranom, knjige, torbe... i sve ono što treba da bude pri ruci spušteno je za jedan nivo, spušteno je za visinu koljena, na podove ili na stolove koji su prilagođeni sjedenju na podu. Spušteno ili – ukopano. Jer u velikom broju restorana u kojima se služi japanska hrana, noge se sa nivoa poda mogu zavući i spustiti ispod stola, za njihovu visinu, tj dužinu. Izuvene, naravno. Desi se često da se pred sami trenutak izuvanja sjetim jutra, oblačenja, obuvanja i osjetim olakšanje što su dani probušenih čarapa iza mene, navikle na izuvanje u javnim prostorima, u obući koja se lako navlači. Istovremeno se javlja i osjećaj neobične pripadnosti dalekom istoku, sa kojim smo se izjednačili u činu izuvanja pri ulasku u naše domove. Sa druge strane neobično (ili obično, balkanski?) mi smeta što se taj čin lokalizuje i smatra isključivo japanskim i što se svi, a među njima i Evropljani, začude kad čuju da se u Bosni i Hercegovini izuvaju cipele, da imamo papuče i čak i priglavke, ručni rad, sa šarama. Sitnica, reklo bi se. 
Ali u tom kratkom trenutku u kojem se moje osjećanje pripadnosti dočeka zatvorenim vratima japanizma krije se mnogo toga. 
I njihova izražena svijest o sebi, i naša neosvještenost o nama. Krije se i ono što je uslovljeno istom tom sviješću i neosviještenošću; nameće se pitanje autentičnosti, koja se u ovom slučaju ispoljava kroz banalnost ili jednostavnost izuvanja cipela pred vratima, u dva kulturološka prostora, udaljena nekoliko hiljada kilometara, u istom vremenu i na otprilike istoj geografskoj širini. 
I želja da objasnim kako je to dio naše, evropske, balkanske, bosansko-hercegovačke kulture.
I svijest o nebitnosti istog tog potencijalnog objašnjenja koje ništa ne znači ovde, daleko od svog prostora postojanja. 
Pojave se i brojne slike, sjećanja, trenuci prelaska preko brojnih pragova, ulaska u domove, ulaska u nečiju privatnost. 
Pomiješane su sa sjećanjima na nekoliko neprijatnih trenutaka u kojima je sa druge strane praga, one domaćinske, trebalo tolerisati neizuvanje. 
Zapad se tu, na pragu, po ko zna koji put, susreo sa Istokom (ili Istok sa Zapadom?) i u cipelama sjeo za trpezu.


foto: Tajland, Lampan, januar 2009

Comments

  1. Replies
    1. hvala na vremenu i citanju Nikolina, komentari su uvijek dobrodosli. poljubac i pozdrav, i tebi i vec velikoj curici <3

      Delete

Post a Comment