Vozzzovi

Prvi put provodim vrijeme u vozovima. Sve što sam do sad doživjela bili su kratkotrajni prelazi iz mog u neki tuđi/dalek/nepoznat prostor. Nisam se usudila pisati o njemu, činilo mi se neprikladnim, jer su ti kratki boravci, površni i beznačajni u smislu poistovjećivanja sa ljudima koji zapravo žive trajno, svakodnevno, na taj način. Nailazila sam na brojne fotografije ljudi u japanskim vozovima; na knjige/literaturu o njima sa različitim kulturološkim refleksijama, osvrtom na radnike i školarke koji su se susretali u njima; na literaturu koja se bavi kompleksnim sistemom transporta spolja, ne ljudima koji u njima borave već prostornim (fizičkim) problemima i distancama koje svakodnevno vozovi prelaze. Nisam se uspjela zadržati ni na jednoj od tih knjiga. Istovremeno, nisam prestala da pokušavam da fotografišem bezbrojne trenutke u kojima sam pokušavala uhvatiti nešto vrijedno pamćenja.
Trenutak, u vidu sunca koje se uvlači zrakama u mrak tunela; refleksija/odsjaj sunca na šinama mokrim od kiše; kolona ljudi zagledanih u telefone; zamišljena lica u prozorima kupea; uniformisane djevojčice i dječaci u jednostavnim cipelama i bijelim čarapama do koljena u veselim razgovorima pri povratku iz škole; plavokosi jankiji različitih uzrasta; elegantne dame u kimonima koje zaustavljaju vrijeme; zanimljiva upozorenja i ilustracije na vratima; bosonoge djevojčice sa kikicama, nasmijane i koje nasmijavaju... i još koješta. Svijest o prisustvu drugog i ponašanje kojim se isti taj drugi negira. Slučajni kratkotrajni pogledi i/ili direktni, jasni, neskriveni pogledi. Ni jedna od tih slika nije uhvaćena u fotografiju. Postoji nešto što bi izdvajanjem tih i sličnih trenutaka umanjilo njihovu vrijednost i predstavljajući ih kao vrijedne pažnje, učinilo ih vještačkim samim time što bi ih osvijestilo. Svakodnevnica postaje kič, postaje banalna i nezanimljiva/dosadna jer se postepeno dovodi do nivoa svijesti svaki nesvjesni pokret, svaka nesvjesna i iskrena radost, slučajnost, trenutak... Ogoljavaju se, ne samo pred prisutnim već i njihovim nevidljvim, odsutnim, stotinama prijatelja čijim bi pogledima (virtuelnim) mogli biti izloženi. Banalizacija svakodnevnice vodi ka neumitnoj potrebi za originalnošću i različitošću, što vodi ka smišljenim, neprirodnim/vještačkim situacijama. Grad i gradska mjesta postaju pozornice i scene na kojima je sve manje publike/posmatrača a sve više aktera/glumaca. Nepostojeći/nevidljivi drugi neko na taj način manipuliše našim ponašanjem i postaje stalno prisutan. Drugi, koji nije tu, a koji nas odvlači od stvarno prisutnih i vidljivih/opipljivih drugih, sa kojima se ne pogledavamo. Osim slučajno, na trenutak, u odrazu, na staklu vrata ili prozora, u prolazu između jednog u drugi vagon, ili pri dolasku na stanicu. 
Ili sam tako mislila do nisam počela provoditi vrijeme u vozovima. Sve manje primjećujem odsjaje, uniforme, kimona, plave kose... umjesto toga - radim nešto. Jer vrijeme koje provodim u njima prelazi iz privremenog u stalno, tj izjednačava se sa količinom vremena provedenom u drugim mjestima. Kada bi se sabrali i oduzeli minuti i sati pojedinih dana u kojima se nekoliko sati premještamo sa jedne linije na drugu i od jedne stanice do druge da bi se na kraju stiglo do određenog mjesta gdje se sama aktivnost zbog koje se vozimo obavi za svega nekoliko minuta; kada bi se ti sati i minuti odmjerili sa satima i minutima provedenim u sobama, učionicama, kancelarijama... pa čak i bez mjerenja, znamo već kakav bi bio njihov odnos. Jednak. Posmatrano sa stanovišta privremenih i stalnih, tj prolaznih i stacionarnih (aktivnih i pasivnih) mjesta, došlo je do postepne promjene – privremena mjesta postaju (postala su) stalna. I dok sama imaju ulogu privremenih/prolaznih mjesta samim tim što nas transportuju i fizički prenose iz jednog u drugo mjesto, ona su i stacionarna jer se u njima provodi značajna količina vremena, u kojem smo primorani na pasivnost, uz prisustvo drugih. Čini mi se da su vozovi postali i svojevrsni dnevni boravci i bioskopi i klubovi i televizija i trg i pričaonica... postaju konglomerat (ne)dostižnih mjesta.

train_ing

Comments

  1. uvijek me uzasavala skucenost koju sam osjecala u vozu. tako si dobro opisala taj prostor, da sada citajuci ovaj tekst opet sam osjetila onu tjeskobu od malog prostora

    ReplyDelete

Post a Comment