odsutna

Ponašanje u javnom prostoru smo učili od prvih koraka, vođeni za ruku, nespretno posrćući i padajući, zalijećući se u prolaznike, mameći im osmijehe ili zbunjujući ih. Već tad, počeli su da se stvaraju odnosi sa ljudima i sa prostorom koji nas okružuje, koji nam je na raspolaganju i koji nas je primio. Počeli smo da učimo šta čemu služi i kako se šta koristi. Svijest o drugima i svijest o sebi izrodili/stvorili/izgradili su modele ponašanja, i podijelili ga na pristojno i nepristojno. Prisustvo drugih i svijest o drugom bili su glavni tvorci nas i ličnog. Onda su se (postepeno) stvari počele mijenjati.
Distance su počele da se povećavaju i daljine su se ispriječile između nas i drugih o kojima smo počeli češće da mislimo, nego što smo ih gledali, slušali, dodirivali... Novi prostori postali su nova mogućnost za nepoznanike, koji su postali potencijalni poznanici, i prepreka za stare poznanike, sa kojima se (fizička) prisnost gubila. 
Počeli smo da gledamo daleka, egzotična mjesta, o kojima jesmo, a najčešće nismo, ni sanjali. Ulazili smo u nečije domove i kuće, pozvani i nepozvani. Šetali ulicama i trgovima, išli na koncerte, plovili morima, probavali rakove i školjke... Išli smo tamo gdje su nas vodili, na odabrana mjesta, u odabrane ambijente i kroz nečije odabrane kadrove stvarali mišljenje i gradili, svako svoj, dio daleke zemlje. Nekome se desilo, a nekome nije, da zaista stigne do tih djelimično zamišljenih mjesta i preispita stvorene slike. Ili da ih potvrdi, da pronađe ono što je unaprijed mislio da će naći. Potvrda sebe, potvrda kadriranog i probranog nečijeg mjesta kroz sebe. Negacija stvarnog, postojećeg. 
Ljudi iz mjesta su u nekom trenutku počeli da pokušavaju zadovoljiti očekivanja i predumišljaje potencijalnih posjetilaca i razvila se kompletna strategija kroz koju se počelo služiti i usluživati. Dio mjesta je lokalizovao uslužnost, prostorno ili vremenski, pa su se tako negdje pojavile prohodne i neprohodne ulice, nedostupni i nesigurni kvartovi/četvrti, ili neobično radno vrijeme koje nam je stavljalo jasno do znanja da je tu gdje smo se nasli sve jednostavno zatvoreno  i poručivalo – napolje!
Neka druga mjesta nisu lokalizovala, ni prostorno ni vremenski, postojanje za privremenog drugog. Na taj način gospodin Stalni i koji bi trebao biti dominantan, prvi, domaćinski, je postao sjena gospodina Privremenog. Svakodnevnica i život koji nisu u prolazu i koji jesu lokalizovani, vezani za mjesto, prostor, susreli su se sa novim izazovima, i kojekuda još uvijek prolaze kroz krizu – krizu mjesta, krizu postojanja sa svim vijednostima za koje se mislilo da su prirodne, univerzalne, a koje se dovode u pitanje. Pojedinačno/individualno/subjektivno, od čovjeka do čovjeka, preispitivanje u većoj ili manjoj mjeri postoji, ali svijest se svakako, u oba slučaja, mijenja. Svijest o sebi i svijest o drugima i sa njom se radjaju konflikti sa ličnim, svojim, autentičnim.
Svim tim viđenim, a nedoživljenim, mjestima dodali smo još neka nova, zamišljena mjesta, do kojih nas je mašta inspirisana/podstaknuta viđenim, dovela. I svako od nas stvorio je svoje mjesto, skrojeno po svojoj mjeri, svojim sjećanjima, potrebama i snovima. U njima nekad jeste a nekad nije bilo ljudi. Uglavnom nije. Zamišljena mjesta su najčešće mjesta u kojima se reflektuje kombinacija doživljenih prostora, koji sa sobom nose uspomene na stvarna mjesta, ljude i osjećanja, apstrahovana i svedena. Idealna/idealizovana mjesta.

Sad, danas, u ovom trenutku, postoji nekoliko nas. Nekoliko vidljivih, virtuelnih ja i samo jedan dodirljivi, obični, vrlo jednostavni (prostački) nesavršeni ja, sagledljiv sa svih strana, ja koji se znojim, ja koji ustajem sa podočnjacima, u prostoru u kojem nisam siguran. Kiša, snijeg i vjetar još uvijek pokvare koji susret, i pokažu nas pokisle, pokušljane, ogoljene, drugima. Iako vidljiv, jednostavni ja često prolazi neprimijećen, nezapažen i – odsutan je. Odsutan jer ne stiže na stvarna mjesta do kojih želi da ide, u trenutku u kojem želi da ide i u trenutku u kojem je poželjan.
Onaj drugi ja, koji postepeno postaje prvi, neprekidno biva voljen, dopadljiv i konstantno je prisutan u tom idealnom/idealizovanom i u ovom slučaju virtuelnom, prostoru, sa svim ljudima koji, realno, nisu tu a čije bi prisustvo i pojava, realno, uzburkali i ispremetali crvena i bijela krvna zrnca, i satjerali ih u ćoškove/završetke tijela, krajeve ekstremiteta, inače modre i hladne, dok prebiraju po tastaturi.

Comments