zbližavanje

Ispred

Ovaj put znam gdje idem i znam kako da stignem tamo gdje idem. Bila sam tamo ranije ali to ne znači mnogo u okruženju poput ovoga, okruženju zatrpanog informacijama koje ga čine nepojmljivim. Desilo se i ranije (više od jednog puta) da sam mislila da znam gdje idem, u mjesta u kojima sam bila ranije, ali u kojima nisam mogla da se snađem ni da pronađem mjesto koje sam tražila i mislila da poznajem. 
Ovaj put možda zbog vremena koje je proteklo ili ponavljanja, osjetila sam olakšanje jer nisam morala da provjeravam mapu i da pratim znakove, jer sam znala na kojoj stanici trebam da presjednem na drugu liniju i na kojoj stanici silazim, koji je voz brži i koliko mi je vremena potrebno da stignem do odredišta.

Odlučila sam da stojim. Nedavno sam otkrila mali veliki prostor pored sjedišta za lica sa posebnim potrebama. Savršeno je za stajanje, za nasloniti se, i omogućava pogled kroz vrata umjesto pogleda u trbuhe i stopala saputnika. Dakle, odlučila sam da stojim, shvatajući ovaj put da je to malo veliko mjesto pored sjedišta za lica sa posebnim potrebama još i više - kofer se savršeno uklapa u njega. Naljepnice na vratima remete pogled ali više ih ne primjećujem, naviknuta na njih odlučujem i biram da ih ne vidim. I predio... Poznat mi je i predio koji gledam. Ovaj put su mi poznata imena stanica koja su ranije zvučala strano. Imena su zapamćena. Prolazila sam pored i okolo stanica koje su sad ispod nas. Nisam bila u vozu, bila sam na biciklu. I u ovom trenutku, iz ovog kupea i ovog voza, kroz vrata polu-zatvorena naljepnicama, mogu da vidim sebe, dole, na ulici, kako pokušavam da pređem niz od osam pruga, kako čekam da prođu svi vozovi koji prelaze preko njih i kako slušam dječaka koji ih naglas, uskličući, broji i nabraja.

Prelazimo preko rijeke. Prve zatim i druge. Poznajem ih obe. Poznajem njihove obale. Poznat mi je neprijatan i hladan vazduh, zimi, pored rijeke. Pozat mi je miris rijeke. I poznat je odsjaj zalaska sunca, njegova ljepota kad mu se priđe bliže, nakon vožnje kroz djelimično napušten industrijski pejzaž.

Neko bi pomislio da se sav život odvija pored, ispod ili duž tračnica.

Iza

Comments